Što činimo i zašto

Korijeni Zajednice Papa Ivan XXIII i put preko susreta i najznačajnijih izbora koji su izgradili Zajednicu do danas: 1958.g.,ustanovljuje se kod bilježnika „Udruga za religioznu izgradnju mladih u potrebi“. 50-tih godina don Oreste Benzi slijedeći na poseban način mlade u biskupiji Rimini, pokušava za njih organizirati „simpatičan susret s Kristom“ preko ljetnih kampiranja. Ova glavna aktivnost udruge slijedi kroz sve 60-te godine,sa sve većim sudjelovanjem mladih i adolescenata.

1968.god. odlučuje se uključiti aktivno,na jednom ljetnom kampiranju, i mlade sa hendikepom koji su dolazili iz obitelji i iz ustanova. Odmah se zapaža da ovi trenutci zajedništva među mladima rađaju jedan intenzivniji život sudjelovanja i radosti koji se još više razvija za vrijeme cijele godine, „primjenjuje se koncept tamo gdje smo mi tu su i oni“, zapažajući da “oni udovi tijela koji izgledaju slabiji,potrebniji su crkvi i društvu“(1.Kor.12,22)

1972.god.: piše se statut udruge za religioznu izgradnju adolescenata Papa Ivan XXIII, koja iste godine sa dekretom predsjednika republike(Italija) br.596 od 05.07.1972.g. G.U.br.271,priznata je kao pravno tijelo. Na taj način može započeti djelovati na civilnom i zakonskom planu u cijeloj Italiji.

1973.god.: rađa se prva obiteljska kuća. Od ovog trenutka Zajednica Papa Ivan XXIII stalno se pita u vezi s novim situacijama marginalizacije,odbačenosti od društva,siromaštva i napuštenosti s kojima se susreće. Kao posljedica toga stanja zajednica će se proširiti najprije po cijeloj Italiji zatim na sve kontinente.

1976.god.:zajednica se počinje ozbiljno zauzimati u socijalnoj dimenziji društva, jednom ne nasilnom akcijom, u svrhu uklanjanja uzroka koji stvaraju marginilizaciju,pokušavajući senzibilirati javnost i ustanove na temu pravednosti. Osnovni koncept je “ne činiti iz karitativne ljubavi ono što se mora činiti zbog pravednosti“.

Zbog ovih motiva,da bi dali glas onome tko ga nema, 1977.god. izlazi prvi broj mjesečnih novina zajednice, Sempre.

Iste godine započinje, povjeravanje obitelji, koje će1979.god. dovesti do otvaranja prve pomoći djeci, to jest jedne strukture koja ima stil obiteljske kuće u kojoj se pokušava spremno odgovoriti potrebama djece u stanju napuštenosti ili koja dolaze iz obitelji koje u tom trenutku nisu u stanju odgajati ih. Paralelno u 1979.god. započinje aktivnost radnih zadruga s kojima se uključuju u svijet rada osobe sa fizičkim ili psihičkim poteškoćama. U slijedećim godinama, za vrlo teške slučajeve otvoriti će se radne zadruge samoodgojnog ili miješanog tipa t.j. i radnog i odgojnog tipa.

U 1980.god.: potaknuti od biskupa mons.Locatelli-ja iz Rimini-ja,stavlja se pažnja na osobe sa ovisnošću i iste godine otvara se prva terapijska zajednica.

1984.god.: otvara se prva kuća prve pomoći za odrasle osobe,kako bi se spremno odgovorilo njihovim teškim situacijama. U isto vrijeme zajednica se pita da se otvori i misijama, potaknuta od mons. Denis de Jong-a biskupa iz N-Dol-a,Zambija.

1986.god.,otvara se prva obiteljska kuća u N-Dol-i u Zambiji. Iste godine neki članovi zajednice počinju posjećivati zatvore da bi mogli shvatiti problematike zatvorenika.

1987.god.: shvatilo se da neki siromašni neće nikada doći da pitaju našu pomoć i tada se odlučuje ići k njima.S ovom idejom u Rimini-ju se otvara prva(capanna di Betlemme)struktura u koju se pozivaju beskućnici koji se susreću na željezničkim kolodvorima ili na drugim mjestima na kojima nalaze utočište. U istom periodu, Duh je u nekim osobama probudio želju da se povuku u život molitve i kontamplacije,dopuštajući drugima da provedu vrijeme i prožive ovaj tip iskustva.

1988.god. rađa se prva kuća molitve.

1989.god.: odlučuje se ići u susret mladima,uvijek u traženju odgovora u njihovom životu, ne samo pozivajući ih na ljetna kampiranja nego idući da ih se upozna na mjesta koja posjećuju kao diskoklubovi,kafiće i druga mjesta zabave,koncerte. Također započinje se zauzimati za Rome.

1990.god.: naslućuje se važnost da se bude prisutno na ulicama,da bi se pokušalo osloboditi žene koje su postale robkinje i prisiljene na prostituciju.

1991.god.: neke strukture zajednice postaju zamjena za zatvor za maloljetnike.

1992.god.: zbog ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji neki mladi(prigovarači savjesti) iz zajednice pokušavaju živjeti ne nasilje u zoni rata i podijeliti život s onima koji su prisiljeni podnositi nasilje sukoba. Tako zaživljava Operazione colomba(golubica)

1997.god.: rađa se servis, majčinstvo u poteškoćama: cilj je pomoći ženama da rode dijete koje su začele, pokušavajući pomoći da ga ne pobace. Da bi se senzibiliralo na ovu temu i u svezi s dostojanstvom novorođenih,počinje se moliti ispred bolnica u danima kada se prakticira pobačaj.

2002.god.: zapaža se da puno osoba,pogotovu adolescenti i žene, upadaju u svijet okultnih i satanski sekti i ne uspjevaju izaći, trpe psihičko i fizičko nasilje. Odlučuje se dakle,aktivirati službu protiv okultnih sekti i u suradnji sa državnom policijom.

Da bi odgovorili na potrebe najugroženijih, Zajednica Papa Ivan XXIII, u stalnom je traženju novih oblika izravnog dijeljenja. Ova zauzetost sigurno je pridonijela širenju zajednice u svijetu. Trenutno, Zajednica Papa Ivan XXIII, ima oko 520 struktura na svim kontinentima, različitog tipa i svrhe, iako se sve mogu svesti ili nalaze svoj izvor u konceptu obiteljske kuće.